Nakon pada komunizma, na valu demokratizacije, dotad ušutkane zajednice mogle su progovoriti o svojim povijesnim traumama. Istovremeno je međutim došlo do rivalstva različitih memorijskih narativa i do povijesnog revizionizma. U doba kad, obuzeti strahom od zaborava, skupljamo sjećanja posljednjih svjedoka dvadesetog stoljeća, do nas sve glasnije dopiru znakovi straha od pamćenja. On se, u nedostatku oslonca na zajednički društveni okvir ili temeljni konsenzus o antifašističkoj povijesti, prije svega odnosi na strah od pamćenja komunizma, zatim i samog antifašizma.
Preokrete u politikama pamćenja ova knjiga promatra na primjeru sjevernog Jadrana i u transnacionalnoj perspektivi, obuhvaćajući prije svega hrvatska i talijanska, dijelom i slovenska gledišta. Konfliktne odnose na sjevernom Jadranu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća organizira u četiri tematska čvora: d'Annunzijevu okupaciju Rijeke 1919. godine, talijansku okupaciju jugoslavenskih zemalja od 1941. do 1943. godine, nacistički logor Rižarna San Sabba koji je djelovao u Trstu od 1943. do 1945., te istarski egzodus na kraju Drugog svjetskog rata. Premda naizgled postavljena kao paralelni slalom između različitih nacionalnih gledišta, knjiga čitavo vrijeme ima na umu da je glavna osobina pamćenja u pograničnom području njegova isprepletenost i višesmjernost, vezana također i za slojevitost i višestrukost identiteta ljudi koji u tim područjima žive.
Građu čine različiti narativni oblici, od usmenih, dnevničkih i memoarskih do književnih, medijskih i znanstvenih, čime se knjiga svrstava u područje kulturnih odnosno književnih studija pamćenja. Raznolikost građe omogućuje uvid podjednako u službene verzije priče o prošlosti kao i u nekanonizirane i intimne tragove emocija koje su zaostale na stranicama zaboravljenih dnevnika ili neočekivano izniknule u glasovima svjedoka. Raznolikost građe međutim ne podrazumijeva isti tretman različitih diskursa kao jednako literarnih ili retoričkih. Naprotiv, slijedom glavne struje studija pamćenja, ova knjiga želi vratiti povjerenje u historiografske metode utvrđivanja istine i podsjetiti na nužnost poznavanja povijesti za razumijevanje književnosti pamćenja.
