Rad daje kronološki pregled narativnih oblika pamćenja internacije u talijanske fašističke logore na okupiranim hrvatskim područjima od 1941. do 1943. godine. U središtu su pažnje kazivanja o četiri logora: Bakru, Kraljevici, Kamporu i Molatu. Građa obuhvaća iskaze svjedoka pred poslijeratnom Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora, zapise nastale u logorima, književna djela, prikupljene intervjue te audiosvjedočenja i videosvjedočenja dostupna na internetu. Stilskom i diskurzivnom analizom pokazuje se kako je narativno oblikovanje traumatskog iskustva uvjetovano povijesnim i političkim okolnostima te mogućnostima jezičnoga oblikovanja. Ujedno se nastoji razumjeti osjećaje koji u toj građi bivaju iskazani putem manje ili više kodifi ciranih pripovjednih uzoraka, te odgovoriti na temeljno pitanje iz područja povijesti emocija: u kojoj su mjeri emocije proizvedene diskursom
odnosno kulturom i povijesno promjenjive, a u kojoj su mjeri (osobito one koje se smatraju elementarnima poput straha) instinktivne, urođene, prirodne i nepromjenjive. S tim je pitanjem povezan odlučujući aspekt pamćenja: naša mogućnost, ili nemogućnost, da razumijemo osjećaje prošlih generacija i da s njima suosjećamo. Uz nelagodu istraživača
pred nedostupnošću prošlog doživljaja ovdje se, osobito s obzirom na aporije tranzicijskog preispisivanja povijesti, upućuje i na strah današnjeg hrvatskog društva od pamćenja antifašizma.
