Proza Dubravke Ugrešić je oduvek pronalazila inspiraciju u ruskoj, osobito avangardnoj literaturi. U svih šest poglavlja romana Lisica (2017) autorka se vraća na pitanje koje je sadržano u naslovu proze Pripovijest o tome kako se stvaraju pripovijesti ruskog pisca prve polovine XX veka, Borisa Piljnjaka. Važan deo Piljnjakove priče – osim pitanja o tome kako nastaju priče – jeste autorov susret sa japanskom kulturom. Postupku neprikrivenog, sasvim otvorenog korišćenja tuđeg teksta, autorka je dodala još jedan važan tehnički, konstruktivni segment: ona ispituje, oživljava i u tekst utkiva sop stveni doživljaj čitavog niza geografski udaljenih prostora od Rusije do Japana, ali će u romanu čitalac sresti vrlo detaljne slike Napulja, Torina, Milana, Londona, središnje Amerike, te rodne Hrvatske. Te slike gradova i krajeva sa svih meridijana sveta u romanu su prikazane kao autentični doživljaji naratora, a kritički su fokusirane na stanje u književnosti, kulturi, savremenom društvu
